Razgovarali u Zagrebu 24. rujna 2010.
Lada Hršak, svakako nije konvencionalni ‘uredski arhitekt’. Projektira samostalno ili u tandemima, surađuje s većim biroima te gradi i sudjeluje na konceptualnim natječajima, intenzivno je angažirana u edukaciji širom svijeta, a arhitektura je zanima i kroz formate poput autorskih izložbi. Taj bogati dijapazon stvaralačkih iskustava primjer je aktivnog stvaranja vlastitog konteksta za rad i načina života koji osigurava pokretljivost i slobodan izbor tema. Usprkos toj heterogenosti, Hršak ne iskoračuje izvan granica arhitektonske discipline, koncentrirana je na istraživanja artikulacije prostora arhitektonskim sredstvima i metodama. Za Hršak su koncept, interpretacija teme te arhitektonski elementi jednakopravni dijelovi procesa projektiranja, a njena polazišta odlikuju empatični odnos prema stvarnosti i sposobnost za osmišljanje maštovitih i kulturno otvorenih scenarija projekata.
ORIS: Godine 1992. ste nakon studija osnovali arhitektonsku grupu Desant koju raspoznajemo i kao svojevrsni arhitektonski nastavak tog ozračja 1980-ih.
Hršak: To je bila prva ženska arhitektonska grupa u Hrvatskoj, koliko ja znam. U Desantu smo bile Žana (Jakopčić), Alida (Janković), Tanja (Gabrić Lacko), Nada (Pavić Bralic) i ja. Mi smo smišljale razne instalacije kao primjerice meki zid. Tada je bilo in ići u klub Fanatic gdje su se svi naslanjali na zid. Pomislile smo da bi bilo super da za Fanatic napravimo zid kao jastuk, i da ga prekrijemo gumom. Tema zida koji je tvrd i mekoće je oksimoron, a mi smo se dosta bavile oksimoronima. Napravile smo i modul, kao prototip, za koji smo shvatile da ga treba mazati Niveom jer ta guma nije bila dovoljno elastična. Počele smo onda razmišljati koji bi bio bolji materijal i na kraju nikada nismo to provele u projekt. Deset ili petnaest godina poslije taj naš meki zid napravili su NL architects u foajeu kina Cinecenter, u Amsterdamu.
Te teme i konceptualni pristup iz Zagreba, koje smo postavile na prijelazu iz 80-tih u 90-te, razvijam i dalje, samo su se promijenili mjesto i vrijeme radnje.
ORIS: Svojim ste konceptualnim istraživanjima tražili mogućnosti da se arhitektura prakticira ne doslovnošću građenja, nego raspoznavanjem specifičnih urbanih situacija na koje se daje, uvjetno rečeno, mikroodgovor. U hrvatskoj se arhitekturi područje eksperimentalnih intervencija malog mjerila malo istraživalo, kao što je i rad Desanta ostao potpuno nezabilježen.
Hršak: To je bilo neko tkanje u urbanom tkivu Zagreba, u stvarnom životu. Apsurdno, samo su naši najbolji prijatelji znali što mi radimo zato što smo bile sasvim nesvjesne u odnosu na javnost, što je u diskrepanciji s projektima koji su se bavili javnošću. Nismo imale ured nego poštanski sandučić koji smo ‘ilegalno’ postavile na zid u veži, u Teslinoj ulici. To je bio totalni nomadizam, nemaš mjesto/prostor nego samo poštanski sandučić.
ORIS: Poštanski se sandučić nadovezuje i na tradiciju mail-arta koji je u Zagrebu tada bio reaktualiziran, primjerice, djelovanjem Greinera i Kropilaka. No, ubrzo odlazite u Nizozemsku. Kako ste prenijeli zagrebačka iskustva u tu drugu sredinu?
Hršak: Odlazim na Berlage Institut 1994. godine što je bio totalni prijelom u mojem životu. Tamo su bili svi, Rem Koolhaas je držao predavanja. Došli smo u studio kod Elia Zenghelisa. On je djelovao kao stara garda, tako da smo mi mladi konceptualci mislili da će se on oduševiti našim prijedlozima. To se uopće nije dogodilo, naprotiv, on je rekao: ‘Ne možete bolje?’ To je bio jedan od najvećih momenata učenja. Tamo smo naučili razmišljati na drugi način, kao što neki čisto fizički uzmu nacrt pa ga okrenu za 90 ili 180 stupnjeva. U Zagrebu smo učili provesti analizu linearno, dođeš do nekog zaključka i onda to na bolji ili lošiji način pretočiš u svoj finalni koncept i u projekt ili prijedlog. Mislim da smo ovdje uspjeli istrenirati mozak da iz sasvim različitih kutova rješavamo iste probleme. Za moje vrijeme promijenila su se dva dekana: Herman Hertzberger i Wiel Arets. Bilo je zanimljivo vidjeti dva načina razmišljanja, dva kruga koja su bila oko jednog ili oko drugog. Arets je doveo puno aktualnih, trendovskih, parametričkih načina projektiranja.
ORIS: Zanimljivo je da je Wiel Arets okupio parametričke projektante što nije baš blisko njegovom projektantskom radu. Pretpostavljam da je procijenio da su projektantske metode bazirane na novim digitalnim tehnologijama u tom trenutku važno kretanje u razvoju arhitekture i da Berlage Institut treba kao prethodnica slijediti takva istraživanja. To je ideja kontinuirane samoreforme škole.
Hršak: Da, to je inteligencija edukacije.
ORIS: Vjerujem da je Hertzberger bio rezerviraniji prema takvim pristupima.
Hršak: Apsolutno, on je čak neke stvari i kod Koolhaasa vrlo dubiozno prihvaćao, tj. nije stvar prihvaćanja i neprihvaćanja, Hertzberger ima neprikosnovenu kvalitetu razmišljanja na koje se može osloniti i otvoreno reći što misli, bez kvalifikacije je li nešto loše ili dobro. Zanimljivo je da smo mi slušali Kennetha Framptona na početku i na kraju studija. Na kraju je rekao neke stvari koje su bile suprotne onima o kojima je govorio na početku. Tada bi ga zainteresirani, pametni studenti pitali: ‘Kako je to sada moguće? Prije ste rekli jedno, a sada drugo, to je nekonzekventno.’ On je uzvratio: ‘Ne, svaki um ima pravo razvijati se i promijeniti mišljenje, to je intelekt.’ To je bio isto moment učenja, dakle ne treba pod svaku cijenu inzistirati na jednoj liniji.
ORIS: Je li se dogodila neka izrazitija promjena kad Hertzberger odlazi s mjesta voditelja studija i dolazi Arets?
Hršak: Za vrijeme Hertzbergera nismo baš koristili kompjutor, više smo koristili mašinu za kopiranje, makar su se svi bavili temom novoga digitalnog doba, virtualnog. U principu su metode još uvijek bile analogne. Arets je nabavio gomilu macova, omogućio da se pomognemo kompjutorima, skenerima, 3D programima koje nismo znali svi koristiti. Počeli smo u Photoshopu kreirati dijagrame s analognim načinom razmišljanja, i to su mi možda jedni od najdražih dijagrama, posebno su lijepi. Zanimljivo je kad se jedan način razmišljanja pretače u drugi. Toga sad više nema jer znaš koristiti te programe i nemaš taj odmak nepoznatog. Baš smo gledali sa studentima prvih 10 minuta Wendersova filma Until the end of the world zato što je tema cijelog semestra na kojem sada radimo ulica. Claire, glavni lik filma putuje iz Venecije preko Alpa pa zaluta i stiže u Pariz gdje se vidi stvarna i virtualna slika Pariza istovremeno, a ta kombinacija virtualnog i stvarnog je ono što mi želimo dobiti.
ORIS: Opisala si svoje iskustvo specifičnog ozračja u Zagrebu 1980-tih, zatim dolaziš u Amsterdam. Jesi li taj odlazak osjetila kao prijelaz iz jednog konteksta u drugi, iz postsocijalističkog u multikulturalni i internacionalni?
Hršak: Da i ne, mi smo uletjeli u Berlage, to je bila kao zasebna država u Amsterdamu, na našem su studiju bili Japanci, Korejanci, Indonežani, Bolivijci, razni Europljani. Osim profesora i dekana, najviše si učio od svojih kolega, tako da si imao razne razmjene, od kulinarskih do intelektualnih. Zapravo, Amsterdam je također neki utopijski grad u nizozemskom društvu. Multikulturalnost i otvorenost koje mi atribuiramo Nizozemcima kao progresivnim ljudima koji su plovili svijetom i birali najbolje, to se zadržalo u Amsterdamu. Bio je otvoreniji tada nego sada jer se pomakao u desno, malo se usukao. U Nizozemskoj je zadnjih par godina dosta prisutno pitanje identiteta. Povijesno gledano, osnova progresivne Republike Nizozemske bazirala se na otvorenosti, trgovini, dijalogu, umjetnosti te učenju od stranaca. Od ‘Zlatnog doba’ nadalje taj se duh nastavlja te dovodi do otvorene i uspješne suvremene države. Nažalost, u posljednjih se desetak godina taj mentalitet počeo mijenjati, ksenofobični utjecaji počinju dobivati dosta medijske pažnje, a sadašnja vlada reže budžete za znanost i umjetnost. Nadam se da to nije rezanje u korijenu. Nizozemci imaju razne slojeve svog identiteta, ali s obzirom da su ti slojevi utisnuti u pijesak, teško ih je iščitati. Većina ljudi kupi tri kuće u životu, tako da nema situacija u kojima kažete: ‘Ja sam tu odrastao i tu su moji roditelji’. Možda je to iskorjenjivanje vezano uz tlo u koje se teško pušta korijenje, u tom pijesku.
ORIS: Na izložbi u centru Arcam u Amsterdamu bili su pozvani arhitekti koji nisu iz Nizozemske da pokažu na koji su način upisali svoju kulturu i svoj identitet u nizozemski prostor. Kako ste odgovorili na tu temu?
Hršak: Tema je bila da arhitekti koji rade u Amsterdamu, a koji nisu Nizozemci po rođenju, pokažu što bi bio njihov hrvatski, japanski, turski, švedski, portugalski ili meksički ‘dodatak’ u njihovim radovima. To je bilo dosta teško pitanje: što bi bilo hrvatsko u mojem radu? Meni se sviđa biti stranac, to operiranje iz pozicije bivanja negdje drugdje mi daje ideju slobode. Utoliko mi je zanimljivo u Nizozemskoj gdje istovremeno i jesam i nisam stranac, jer živim tamo već 15 godina. Prezentirala sam tri projekta. Jedan je bio projekt moje vlastite kuće gdje kupaonica ima golemu rupu u zidu i kada je praktički u dnevnom boravku. To je referenca na život kod moje none kad smo se skupa kupali u dnevnom boravku, jako sam to voljela kao iskustvo pa sam to sebi doma napravila. U tom smislu je to hrvatsko. Drugi rad ‘Citroen’ je meni jako drag, a bavi se propitivanjem suvremenog identiteta kroz prepoznavanje povijesnog konteksta: branding i razvojna strategija za predio kraj Utrechta gdje je prolazila sjeverna granica Rimskog Carstva. Naš rad ponavlja ‘antički rimski’ scenarij izvoza kulture tako da u toj zoni presađujemo novu biljku Poncirius trifoliata (zimootporni limun). Ta biljka formira novi karakter lokalnog pejzaža, fino miriše te se koristi za proizvodnju lokalnih proizvoda, džemova i sokova. A etikete na poleđini staklenki koje se kupe u dućanu sadrže podatke o arheološkim nalazištima.
ORIS: Sudjelovali ste i u jednom drugom projektu koji je na neki način vezan uz pitanje povezivanja identiteta. Riječ je o nizozemskoj ambasadi u Etiopiji koja je dobila i nagradu Aga Khan. Tu ste bili u situaciji da kao arhitektica porijeklom iz Hrvatske radite projekt koji bi trebao prezentirati Nizozemsku u zemlji na drugom kontinentu. Mislim da ste nastojali dubinski osjetiti taj jedinstveni novi kontekst.
Hršak: Da, mi smo se totalno uživjeli u nama nepoznatu Etiopiju, to mi je bilo jedno od najljepših iskustava što se tiče projektiranja. Jedna od bitnih inspiracija bio nam je kompleks kamenih crkvi uklesanih u stijeni u Lalibeli na sjeveru Etiopije. Zato je i naša kuća monolit, izgrađena (izlivena) u jednom jedinom materijalu, pigmentiranom betonu. Vanjska tekstura kuće je gruba, unutrašnji zidovi su ‘mekši’ dok je pod uglačan. Razmišljajući o materijalu, gledali smo što oni mogu dobro napraviti i zaključili da je to beton. Naravno, ne može biti kao švicarski jer to jednostavno nisu u stanju izvesti, tako da smo potencirali ono što se može, dobivši ekspresivnu vanjsku teksturu. Kod svakog projekta važna je tema boje i teksture, vrlo često koristim samo jednu boju i jednu teksturu. Boja ovog projekta je boja lokalne crvenkaste zemlje. Neki su ljudi mislili da je napravljena od zemlje, no ona dolazi od bakrenog oksida koji smo koristili kao pigment. Kuća je vrlo gruba, ‘jestiva’, a prozori stvaraju kontrast, golemi hidraulički prozori koji sjednu na fasadu pomoću gumenih profila. Ambasada ima samo jedan format otvora od 1,20x2,40 m, vrata su također iste dimenzije, ali su zarotirana za 90 stupnjeva, tako da je perforacija mase izvedena s jednim modulom, to se osjeća. Ambasadu je izvodio lokalni izvođač, nizozemski arhitekti su redovno dolazili, a lokalna arhitektica Rahel Shawl je posebno zaslužna za konačni rezultat jer je išla svaki tjedan na gradilište.
ORIS: Kad promislite na uvjete građenja u Etiopiji, to je velika nepoznanica, odmah se pomisli na najjednostavnije moguće tehnike, na izbjegavanje bilo kakvih komplikacija i nepotrebnih detalja. I dostupne tehnike građenja predstavljaju kontekstualni sloj koji utječe na projektantske odluke.
Hršak: Od samog početka projekt je koncipiran u lokalnim uvjetima, s inteligencijom izvana. Spomenuti izvođač i arhitekti napravili su čudo koje se zasniva na tome da su razumjeli što je bitno u projektu, i što je bitno kod detalja izvedbe. To je njima u neku ruku postalo pitanje časti, osobno su se vezali uz projekt i zato je uspjelo. Što se tiče tehnologije, u Etiopiji imaju dvaput godišnje kišnu sezonu te tamo pada više kiše godišnje nego u Nizozemskoj. Zato smo primijenili nizozemsko-britansku (Arup) ekspertizu o tehnologiji vode na taj način da se voda skuplja u krovu, ide u rezervoar, čuva se i koristi. Istovremeno taj krov pod vodom ima i metaforički karakter - jer Nizozemci žive ispod površine vode - a nama se ambasada dešava ispod površine vodenog krova. Kad nema kiše, onda teksturu tvori plitki reljef koji je s jedne strane tekstura tradicionalnoga etiopskog križa, a s druge strane slika nizozemskog poldera. Povezali smo te dvije slike u Photoshopu i aplicirali ih na krov. Sve u svemu projekt je prepoznat, pa je 2008. dobio prestižnu nagradu Aga Kahn za arhitekturu.
ORIS: Na tragu teme teksture i reljefa, volite i temu tekstila, nabora, ponekad to doslovno koristite u interijerima, a ponekad je to metafora, kao primjerice u projektu za Gradsku vijećnicu u Rotterdamu.
Hršak: U tom je projektu bilo bitno da je pola programa bilo zadano, a pola programa je trebalo dodati kao koncept u smislu značenja Gradske vijećnice u Rotterdamu. Moj projekt su zapravo dvije kuće, dva tekstila, jedan u horizontalnom, drugi u vertikalnom smislu. Rotterdam ima puno manjina, tako da sam kao odgovor na nedefinirani dio programa ponudila prijedlog da su to komercijalni prostori za sve nacionalnosti prisutne u gradu. Čekaš putovnicu u surinamskom lokalu, jedeš ‘kroket’ sendvič ili sjediš u japanskoj turističkoj agenciji... Komunikacije sadržaja bile su preklopljene, jedni su imali vertikale, drugi hodnike. Projekt je izazvao dosta polemike i pozitivnih reakcija na rotterdamskoj sceni, dosta je utopijski. Što se tiče teksture, riječ je o jednoj čisto fizičkoj vezi. Ja vjerujem u inteligenciju ruke i inteligenciju trbuha, u nesvjesno. Kažem ruci: ‘Crtaj!’ jer moja ruka je puno pametnija od moje glave. Fasada je nastala intuitivno jer sam krenula rezati ‘foam’ da vidim što se s time dešava, i manualnim radom, vrlo analognim procesom, došla do zamisli. 3D prikaz se napravi nakon toga manualnog istraživanja, što mi se čini jako zanimljivim.
ORIS: Taj proces nastaje kao action painting, zanimljivo je da vi tjelesno radite na nastanku ne samo forme, nego i koncepta. No, uz taj, kako vi kažete, analogni, intuitivni proces u vašem radu pronalazimo i refleksivnost. Natječajni projekt kuće za umjetnika poigrava se interpretacijom te specifične teme.
Hršak: Postavilo se pitanje: što je atelijer za suvremenog umjetnika? Mi smo zaključile da su suvremeni umjetnici i kreativci, po našem mišljenju, poput arhivara. Oni na svoj vlastiti način percipiraju i skupljaju informacije iz toga našeg manje ili više generičkog svijeta. Tako da je ono što trebaš – arhiv. Taj bi arhiv bio hodnik gdje bi umjetnik stavio sve ormare. Nismo znale što ćemo s hodnikom, gdje počinje, gdje završava, pa smo ga projektirale kao kockasti krug. Bilo nam je zanimljivo i pitanje mjerila zato što se natječajem htjelo dobiti osam paviljona, a nisu imali novaca za osam velikih, pa su zaključili da će sve napraviti u mjerilu 1 : 2. To je pitanje kako barataš raznim mjerilima, tako da smo projektirale otvore koji su bili čudnih proporcija i u bilo kojem mjerilu, 1 : 1 i 1 : 2. U unutrašnji se svijet ulazi kroz golemi ormar. Hodnik se omata oko unutrašnjeg dvorišta s drvetom. Taj unutrašnji svijet napravljen je od recikliranih materijala, starih vrata i od translucentnog materijala, a unutra umjetnik održava večere sa svojim prijateljima. Tamo se događa kreativni proces kad on vadi stvari iz arhiva. Ima jedan rez u volumenu gdje se ostvaruje vizualni kontakt s okolinom. Izvana zgrada je kamuflirana ogledalima tako da reflektira i negira svoje postojanje.
ORIS: Taj nas projekt refleksije vraća na pitanje identiteta i kreiranje novoga nizozemskog krajolika, što je poveznica s projektom Gulliver’s house. U tom je projektu, slično kao i za Gradsku vijećnicu u Rotterdamu, osmišljen hibridni sadržaj.
Hršak: Nizozemci su poznati po tulipanima koje uzgajaju u skladištima za lukovice koje stvaraju prepoznatljive siluete na horizontu. Danas su velike poslovne hale jednostavno pojele mjerilo spremišta za lukovice tako da je pitanje postavljeno u natječaju propitalo koji bi bio novi znak u novom krajoliku. Mi smo ponovno uveli krajolik s karakterističnim siluetama malih kućica, no kako se povećalo mjerilo pejzaža, povećali smo i kućice. Ali samo siluetu visinu i dužinu tako da su postale uske. Prostor u donjim katovima služi za spremu lukovica, a gornji prostori sadrže hibridni program: jedna kuća ima hotel, jedna terapeutski prostor za ljude koji pate od burn-outa, s radnom terapijom u poljima. Radili smo od nekomercijalnih do komercijalnih programatskih jedinica, skupa sa spremištem za lukovice. Fasada se sastoji od ogledala, lamela koje se moraju otvarati radi ventilacije, ali i reflektiraju krajolik. U travnju je prekrasno kad su polja tulipana u punom cvatu u geometrijskim, mondrijanovskim teksturama, u snažnim bojama: crnoj, narančastoj, ljubičastoj. U ovom projektu smo radili kao filmski režiseri, koristeći arhitektonske elemente koji potenciraju već postojeću situaciju.
ORIS: Tema odnosa prema nizozemskom pejzažu, odnosno tlu i prirodi pojavljuje se i u projektu za Visitors Center.
Hršak: Center se nalazi u močvarnom području Oostvaardse plassen, prirodnom rezervatu u Nizozemskoj. Programatski je riječ o informacijskom paviljonu. Nekad davno to je područje ležalo na dnu ‘Zuiderzee’ mora. Kao što znamo, Nizozemci isušuju plitko more pa stvaraju obradivu zemlju – polder. Ovaj polder baš nije htio dobro slušati, pa je onda opet postao močvara, pojavilo se sve više vode tako da su ga vlasti prenamijenile u rezervat za ptice, a u drugom dijelu šetaju divlje krave, konji i jeleni. Ovo područje pripada projektu ‘Natura 2000’, mreži europskih ekoloških zona i habitata. Projekt je inače suradnja s pejzažnim biroom B+B iz Amsterdama. Karakteristika tog pejzaža su beskrajno široki horizonti te oscilacija između mokrog i suhog terena. Kao odgovor na beskrajnost naša kuća postavlja točku koja omeđuje centralni prostor ili ‘base camp’ poput primordijalnog načina grupiranja na otvorenom. Zato volumen paviljona ima oblik prstena koji je ostao, metaforički rečeno, na dnu mora koje je prije tu bilo pa se isušilo, no malo se prsten nagnuo jer tlo nije ravno. Paviljon je strateški smješten na prijelazu između mokrog i suhog terena čime se potencira osnovna dinamika pejzaža te artikulira presjek. U presjeku je kuća razvijena od tamnoga podzemnog dijela do restorana sa širokim pogledom. Edukativna izložba opisuje cijelu putanju paviljona gdje dodiruje ili veže sve programe. Najzanimljiviji učinak projekta je kombinacija taktilnih, praiskonskih i digitalnih iskustava boravka u prirodi.
ORIS: Istraživačka arhitektura napušta funkcionalističko i apstraktno mišljenje o prostoru, pa se pomiče prema pojmovima događaja i programatskim sklopovima. Takva istraživanja često postaju sve narativnija u smislu interpretacije načina života ili urbanih dinamika. Kuće postaju poput scenarija, pa tako kažete da anksioznim ljudima kroz koncept inkorporiran u arhitektonski projekt nudite određeno rješenje za njihove poteškoće. Projekt kuće za umjetnika opet od arhitekta traži da interpretira i što je to umjetnik danas. Ta interpretativna komponenta arhitekture, koja nije samo prostorni koncept nego i ‘dizajn svijeta’, čini mi se tipičnom za pristup koji je istraživao i Berlage Institut. No, može li kuća umjetnika jednostavno biti ona u koju se umjetnik uselio?
Hršak: Ja se slažem s kritikom, to ima i pozitivne i negativne strane. Primjerice, jedan je od paviljona za umjetnika, gdje su se svi trudili dati svoje viđenje, običan shed s pretpostavkom da je za prostor za umjetnika važno da ima sjajno svjetlo i da bude visok. S druge strane, priroda ovog natječaja je upravo i bila ponuditi viđenje suvremenog umjetnika. To nije kuća za generičkog umjetnika, nego je statement. Projekt za specifičnog klijenta bila bi vjerojatno sasvim druga priča. No, možda i ne, baš su umjetnici imali jako pozitivne reakcije na naš paviljon. Držim da ‘dizajn svijeta’ nije prikladan opis našeg pristupa arhitekturi. Pitanje otvara neku drugu temu. Mi pristupamo problematici s gledišta lokalnog stanovišta, tamo gdje se globalno realizira u nekom realnom prostoru. Onda sve izgleda drugačije. Inspiraciju i metodologiju crpimo iz antropologije te ‘prevodimo’ primordijalne elemente u suvremenost te prostorni i kulturni potencijal lokacije.
ORIS: Postoje dvije predodžbe o poziciji i ulozi arhitekata koje se sve više razilaze. S jedne se strane smatra da arhitektura svojim vlastitim sredstvima može dati poticajan oblik demokratskom društvu, a s druge arhitekti imaju sve manje i manje utjecaja kao autoriteti u formiranju izgrađenog okoliša. Što je manji realan utjecaj arhitekata, to više raste ambicija da se taj utjecaj barem prividno iskonstruira u pojedinačnim gradnjama ili prijedlozima. Ta ambicija da se kroz arhitektonske projekte totalno oblikuju događaji podsjeća na Gesamtkunstwerk, samo preveden u želju da se čitava društvena stvarnost pretvori u arhitektonski program.
Hršak: Kriza u posljednjoj godini pokazala je kako je nestvarna uloga arhitekta u formiranju nove slike društva. Kasni kapitalizam zapravo iskorjenjuje upravo te demokratske, humanističke karakteristike arhitektonske profesije. U tom je smislu zanimljivo iskoristiti slabost istoga tog sustava te pokušati osmisliti neku novu realnost, ili možda društvenu utopiju. To će biti teško. Prezasićeni sustavi nemaju puno mogućnosti regeneracije. U Nizozemskoj je sama zemlja izgrađena, toliko je toga osmišljeno da ostaje malo prostora za manevriranje. U tom smislu se meni pozicija Hrvatske čini dugoročno vitalnije područje za razvoj. Nama to itekako treba. Pri tome moramo učiti na greškama koje su drugi napravili prije nas, tako da na primjer svoju obalu ne bismo uništili kao Španjolci. Istovremeno prihvaćajući i koristeći suvremene ideje i metode postizanja kvalitetnog prostora. Kao na primjer razvijenu svijest o vrijednosti kulture nekog područja, gledanje na razvoj na dugi rok, a ne isključivo na brzu zaradu, koristeći održive sustave, kombinacija ‘bottom-up’ i ‘top-down’ razvojnih principa itd.
ORIS: Nizozemska ima izuzetnu tradiciju moderne arhitekture ali i organizacije teritorija, kako utopijsku tako i pragmatičnu, i to čini jedinstveni spoj. Suvremena je nizozemska arhitektura tijekom posljednjih tridesetak godina ostvarila jaku internacionalnu vidljivost, pa i znatan utjecaj. No, usprkos kontinuiranoj visokoj kvaliteti produkcije, Nizozemska možda više nije tako dominantni epicentar novih ideja u arhitekturi kao u 1990-ima.
Hršak: Mislim da je nizozemska arhitektura u traženju nekoga novog izričaja. Oni su impresionirani Hrvatskom, Portugalom, zemljama čije topografije oni nemaju. Kad imaš kosi, prekrasni teren, možeš napraviti nešto sasvim apstraktno, a kod njih je sve ravno, onda moraš projektirati takvu kuću koja ostvaruje neki kontrast ili napetost. Zato je nizozemska arhitektura krenula u svojevrsni ekshibicionizam ili šalu. No, nova generacija mladih Nizozemaca stvari shvaća dosta obzirno, ona je malo manje vizualno ekspresivna. Težnja za ikonama je promijenila oblik.
ORIS: Bavite se i edukacijom, možda i potaknuti ili ispunjeni iskustvom stimulativnog ozračja Berlage Instituta sredinom 1990-ih. Što vam edukacijski proces i razmjena ideja sa studentima osobno donosi?
Hršak: Koji se put pitaš koliko je slučaj neslučajan u pisanju tvog identiteta. Meni je bitno da predajem na fakultetu jer mi je važno da sam u kontaktu s radoznalim mladim mozgovima koji rade drugačije, oni pišu kompjutorske programe. Novo doba, za koje smo se mi na Berlageu pitali što će biti, sada se događa u toj novoj generaciji. Mi smo generacija između, imamo analogni pristup i važan nam je osjećaj dodira koji oni možda nemaju. Zato je meni kod podučavanja zanimljivo da te digitalne mozgove suprotstavim analognom načinu rada i rađenja maketa, da dođu u kontakt s nekom teksturom. Trenutačno najviše predajem na Akademiji za arhitekturu (Academie voor Bouwkunst) u Amsterdamu, Berlage Instituteu, no dogodi se i zanimljiva razmjena kao s University of Auckland. Zanimljivo je gledati koji se društveni parametri preklapaju na dvije suprotne strane svijeta.
ORIS: Vaš status i način rada je raznolik, ovisno o potrebi i okolnostima vi ste freelancer ili surađujete s raznim uredima – što je dosta dinamična, možda i nestabilna situacija. Na neki način ste svojim odabirom i profesionalno svojevrsni ‘stranac’ u raznim operativnim kontekstima.
Hršak: Možda. Profesionalni arhitekti bi se mogli usporediti sa srednjovjekovnim profesionalcima – putujućim kiparima i arhitektima. No, trenutačno zajedno s Daniëlle Huls pokrećem ured DHL architecture (DH+HL=DHL). Radimo na vizualnom ‘retroaktivnom manifestu’. Retroaktivnom zato što naša dugogodišnja suradnja seže u 1998. kad smo prvi put zajedno sudjelovale na natječaju. Zanimljivo je da je to bio natječaj za MSU u Zagrebu. To mora da je sudbina. Za sada nam je to jedini projekt u Hrvatskoj, no mi se toplo nadamo da će biti prilike to popraviti.